|
|
| < | travanj, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove. Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela." Pablo Neruda, Ljubavna pjesma
Blog.hr
Blog servis
moj prijašnji blog
Probudila sam se. Dan je započeo kao i svaki drugi. Kukanje zbog odlaska u školu...
Upalila sam računalo.
„Ej Delilah!“ – javila se Lori na msn-u.
„Hej!“ – odgovorila sam joj.
Pričale smo o ljubavi. Znala sam da ju nešto muči, nije bila onakva kakva je inače. Bila je zaljubljena, ali čini mi se da ju je ta ljubav nekako previše umarala.
Tražila me da pokušam popričati s njime, mislila je da ću ja moći nešto promjeniti. Dakako, prihvatila sam to i pokušala pomoći. Ipak, bila mi je prijateljica.
On je bio nešto što se riječima nije moglo opisati. Bio je jedan od onih čije su riječi duboko prodirale u srce i dušu. Znala sam da ju voli, vidjelo se na njemu.
Uistinu sam htjela da uspiju, stvarno sam se trudila, pokušavala sam ih „spasiti“. Sve bih dala da sam imala nekoga kao što je Lori imala njega.
Dani su prolazili, a ja sam bila više naklonjena njegovoj strani. Dan mi ne bi bio ispunjen ako ne bi provela barem nekoliko sati dopisivajući se s njime. Nikada nisam srela nekoga kao što je bio on.
Jedno jutro dočekala me poruka od Lori na msn-u:
„Gotovo je! Ne mogu više, prekinuli smo!“.
Na trenutak sam se osjećala kao najsretnija osoba na cijelom svijetu, a onda su počeli navirati osjećaji krivnje. Lori je tražila da joj pomognem, a ja sam stala na njegovu stranu.
Bilo je teško slušati ružne i pogrdne riječi o njemu iako ga još nisam pretjerano poznavala, ali vjerovala sam mu. Znao je uvjeriti, to mu je bila specijalnost.
No, jednog dana, poruka od Lori je promjenila moju sliku o njemu.
„Ona je odvratna! Još s tom mrljom na licu. Fuj!!“ – bile su to njegove riječi upučene meni.
Boljele su, o da... Jako su boljele! Bio je to površan gad! Mislio je samo na sebe i nitko drugi mu nije bio bitan. Kako sam uopće mogla vjerovati takvoj osobi?!
Iako je govorio da nije tako mislio, nisam mu mogla vjerovati da je tako, bol je bila jača od želje za oproštajem. Ali, naravno, znao je dobro uvjeravati pa sam mu dakako oprostila.
Nitko nije mogao shvatiti zašto sam tako lako prešla preko svega toga, ali nešto između grudi mi je davalo snage za taj čin...
Silno sam ga željela upoznati. Otkako je Igor otišao, nisam imala nikoga s kime bi mogla pričati o bilokojoj temi...
Nakon dugo vremena konačno mi se ukazala prilika. Bio je vrući, ljetni dan, 16.07.2008. godine, sasvim slučajno smo se nalazili u istom djelu grada. Bilo me strah, nekontrolirano sam pričala. A onda sam ga ugledala. Bio je u svom svijetu. Sk8ao je. Bio je savršen.
Počeo se približavati.
„Bok! Ja sam _____!“ – rekao je samouvjereno, pružio mi ruku i pogledao me svojim dubokim, smeđim očima koje su se nadzirale iza kose koja mu je padala preko lica.
Pružila sam mu ruku i osmjehnula sam se. Nastavio je raditi ono isto što je radio i prije nego što sam došla, a ja sam ga samo i dalje promatrala.
Nakon nekog vremena odlučila sam jednostavno otići jer nisam imala razloga ostati kada se ponašao kao da ne postojim. Osjećala sam se jadno.
Krenula sam negdje drugdje. Dobri stari rock i lagani korak prekinuo je snažan dodir.
„Ej, sorry kaj sam bio šutnjiv, al' tvoje frendice mi nisu bile simpatične...“ – promrmljao je.
„Ma, sve je oke. Nema veze.“ – odvratila sam, iako mi nije bilo svejedno.
„Kol'ko je sati?“
„Prošlo je 22.30.“
„Šajze, žurim! Bok!“
Nisam ni stigla progovoriti već je bio stotinjak metara od mene. Nesigurnim korakom nastavila sam hodati kroz mrak. Mnogo sam razmišljala o njemu. Zašto sam ga uopće išla upoznati?
S vremenom smo počeli više komunicirati, češće smo se viđali. Imali smo mnogo zajedničkih tema. Dijelili smo sretne i manje sretne trenutke. Svađali se, pa mirili. Učio me o životu, a ja sam svako njegovo „predavanje“ pozorno slušala.
Volio je pričati o glazbi i o gitarama. Ja sam voljela gitare. Sviđao mi se zvuk koji su proizvodile.
Mislila sam da je svirati gitaru lako, barem se to tako činilo. Primiš gitaru, drndaš po žicama i postaneš gitarist. Zato sam i nabavila jednu. Svirala sam, tj. pokušavala sam, a on me podupirao i učio. To nas je povezalo još više.
Trudio se predočiti mi sliku o gitari, naučiti me... Bio je užitak ležati na mekanom krevetu i uživati u tim zvucima.
Za njega je glazba bila nešto u čemu sam mogla otkriti njegovo raspoloženje, njegove osjećaje. Znao je sve o njoj, kako ju cijeniti i prenositi na druge. Bio je umjetnik!
Vrijeme je sve više odmicalo, sve više smo se poznavali. Povremeno smo se znali posvađati, iako se to i ne može nazivati svađom... Bilo je ugodno provoditi vrijeme u njegovom društvu. Uvijek je pričao o nečem novom, nikada se nije ponavljao.
Kada mi je bilo teško, kada sam bila na rubu ponora, on je uvijek bio tu da me „prevede“ preko ceste. Bio je prijatelj kojeg bi netko mogao samo poželjeti. Bio je onaj koji je uvijek pružio utjehu svojim zagrljajem, svojim pogledom, osmijehom, svojim smiješnim izrekama i suvislim rečenicama.
ON me znao nasmijati!
Imao je duboke, kestenjaste oči u kojima sam tražila snagu za svaki novi dan. Sam pogled u njegove oči vodio me dalekim hodnicima u kojima se nisam bojala ovog svijeta. Voljela sam ga. Oh, da – jesam!
Skoro nikada nije pokazivao osjećaje, kako je volio govoriti: „I lignja na roštilju pokazuje više osjećaja od mene!“.
Njega si jednostavno trebao shvatiti. Nije bio osoba koja je govorila što ga mući, nikada nije bio tužan, zapravo – on to nikada nije pokazivao. Sve što sam naučila o njegovom raspoloženju bilo je preko pjesama, tj. linkova pjesama koje mi je slao.
Naši razgovori nikada, ali baš nikada nisu imali nikakvog smisla. Čak ih ni mi nismo razumijeli, ali bilo nam je zabavno. Pričali smo o nečemu, a zapravo o ničemu.
Oduvijek sam željela dotaknuti njegove usne, ali se nikada nisam usudila. Svaki put kada bi se ukazala prilika jednostavno sam odustala. Bio je netko tko je bio nedostižan.
Uvijek je imao nekoga uz sebe, nikada nije bio sam.
I ja sam imala nekoga tko je tada bio uz mene, ali nisam bila sretna. Nedostajao mi je iako sam svakog dana bila pored njega...
Bio je još jedan dan u nizu. Veljača je tek krenula. Taj dan je trebao doći kod mene. Nikada nisam bila sretnija kada sam ga ugledala.
Pričali smo o svemu. Igrao se s mojim psom. Smijao se. A onda, odjednom nešto što je promjenilo možda večinu onoga što slijedi.
„Gdje ti je gitara???“ – pitao me onako usput.
Pohitala sam prema sobi kako bih ju pokušala sakriti, ali bezuspješno, već je bio iza mene.
Nisam imala sreće. Sjedio je na krevet, smješkao se i svirao.
„Ovo je gore nego da sviram po šagetama!“
Nasmješila sam se i odmahnula glavom. Odložio je gitaru i počeo pričati kako ju treba uštimati.
U tim trenucima razmišljala sam samo o jednoj stvari...
Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Mislima su mi strujale razne odluke. Konačna je bila donesena.
Moje ruke pronašle su se oko njegovog vrata, to je trebao biti samo prijateljski zagrljaj... Trebao je biti.
Poljubila sam ga. Nježno sam dotaknula njegove usne. Bile su veoma meke i tople. Prekrasan trenutak zbog kojeg sam željela da svijet stane. Pao mi je kamen sa srca, a onda je nastupio osjećaj krivnje. Nisam smjela to napraviti! Ne, nisam!
Ostala sam u šoku.
Jedina riječ koja se čula od njega bila je: „Dobrooo.“
Izašao je van iz sobe. Jednostavno sam znala što slijedi. Znala sam da više nikada neće biti kao prije. Zašto? Zašto sam to napravila?
Sjela sam na krevet i gledala nigdje, osjećala sam se prazno.
Na odlasku me nije niti pogledao.
Cijela noć je protekla u tišini. U razmišljanju. Što i kako dalje?
Sljedeći dan sam ga opet vidjela. Ponašao se nomalno. Pričali smo kao da se ništa nije dogodilo.
Na odlasku sam ga opet poljubila i tako svaki dan iznova...
Jednu večer odveo me na jedno mjesto. Prvi put sam bila tamo. Odmah mi se svidjelo. Bilo je uistinu prekrasno. Prekrasan paviljnon. Bila je to zimska, hladna noć. Pričali smo. Pogledavali se. Oko nas je bio samo mrkli mrak i tišina. Kroz grane se nadzirao mjesec i nekoliko velikih zvjezdica. Odjednom, oboje smo ušutili. Pogledi su nam se sreli... Njegove oči, njegov duboki pogled... I moj osmijeh. Dodiri. Približavanje. I poljubac. Strastven. I opet njegovi dodiri. Uzdasi. Njegov dah na mome vratu. Uživala sam. Srce mi je kucalo kao da nikada nisam osjetila nečiji dah na svome tijelu. Nisam htjela da prestane.
Gledala sam ga u oči. Taj njegov pogled u meni je palio svaku iskru. Da je barem ta noć mogla trajati cijelu vječnost...
Napokon sam bila sretna.
Jeste li ikada uživali u svakom danu? Ja jesam!
Uživala sam jer sam svakodnevno ljubila njegove usne. Uživala sam jer sam svakodnevno osjećala njegov topli dah na svome vratu. Uživala sam jer su se njegove hladne ruke zavlačile ispod moje majice i nježno me dodirivale. Uživala sam jer je pružao najčvršći zagrljaj. Oh, da... Uživala sam!
Nikada nisam požalila za ijedan trenutak proveden s njime.
Nikada nisam slutila da će doći dan kada ću mu morati reći – zbogom!
Voljela sam ljubiti njegove usne, osjećati njegove zagrljaje, lutati njegovim pogledom.
Posljednjeg dana moje sreće bilo je sve savršeno. Na rastanku sam ga poljubila, zagrlila i krenula kući. Čekala sam da prođe vikend kako bih ga opet mogla vidjeti. Ali, taj vikend je bio očito onaj dan koji nisam željela dočekati.
Bio je to hladni dan veljače. Vani je puhao sjeverni vjetar.
Pojavio se na msn-u s važnom obavijesti.
Mislila sam da je sve to dio neke njegove šale, a onda sam shvatila da zapravo to stvarno i misli.
Bila sam mislima na rubu ponora, da sam barem mogla skočiti. Bol bi bila manja.
Dolazile su mi poruke s opravdanjima da on i ja više nemamo smisla. Da je najbolje da sve ovo što se događalo završi.
U meni se samo nakupljala tuga, nisam željela vjerovati u to. Željela sam čuti te riječi iz njegovih usta. Željela sam da je sve to samo jedna noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi.
Baš kao i što sam rekla, bio je to hladan dan. Otišla sam čuti istinu. Probuditi se iz noćne more.
Čekala sam, a kroz tijelo su me probadali hladni naleti vjetra.
Dolazio je do mene i odjednom stao. Nije me ni zagrlio. Samo je šutke gledao u pod. U mislima su mi prolazile riječi pjesme – Don't speak – No Doubt.
You and me,
We used to be together…
Everyday together – always!
I really feel
That I'm losing my best friend…
I can't believe
This could be the end.
It looks as though you're letting go,
And if it's real
Well I don't want to know…
Počeo je pričati, iznositi razloge, a ja sam pokušavala suzdržati suze.
Nisam uspjela. Slomilo me sve to.
Pokušavala sam mu reći da nemora biti tako, jer... On i ja smo uvijek bili borci, uvijek smo izašli iz svake bitke kao pobjednici. Uvijek smo preskakali i one najviše prepreke, uvijek zajedno. Zar je zbilja došao trenutak kada mu moram reći zbogom? Držala sam ga za ruku, a on kao da je gledao kroz mene. Kao da nije vidio nijednu moju suzu. Nijednu...
Poljubila sam ga posljednji put. Posljednji put je svijet bio nešto najljepše što mi se moglo dogoditi... A onda, jednostavno sam se odmaknula, pustila sam njegovu ruku, jedino što me još vezalo za njega i u suzama otrčala što dalje.
Bježala sam. Noge su mi se tresle. Imala sam osjećaj kao da svakim korakom tonem sve dublje. Gurala sam svakoga tko mi se našao na putu, a onda sam jednostavno pokleknula. Gledala sam u nebo i tražila odgovor. Zašto??
Ljudi su mi prilazili i pokušali me pitati treba li mi kakva pomoć, treba li nekoga pozvati.
Nisam mogla progovoriti niti jednu jedinu riječ. Glas mi je podrhtavao. Suze su samo tekle. Tresla sam se.
Stigla sam na jedno mjesto. Svi gubitnici traže utjehu u alkoholu, pa tako sam i ja.
Ispijala sam čašu za čašom. Odbacivala sam svaki pokušaj da mi se pomogne. Nitko mi nije smio prići. Nitko mi nije mogao pomoći.
Nesigurnim korakom vraćala sam se kući.
Niz lice su tekle crne suze. Ušla sam u svoje odaje. U svoje carstvo tuge. Bacala sam sve što je ikada imalo veze s njime. A onda sam ugledala našu jedinu zajedničku sliku. Ispod nje je pisalo – UVIJEK I ZAUVIJEK!
Primila sam ju u ruke i s nevjericom gledala, a onda sam uzela upaljač i zapalila ju.
Gorila je, baš kao što je izgaralo moje srce. Polako je nestajala, svaka uspomena, svako lijepo sjećanje...
Sjela sam na prozor i gledala u prazninu. Govorila sam sama sebi da je sve to ružan san, da ću se uskoro probuditi i shvatiti da je sve to bila samo još jedna noćna mora u nizu.
Tu večer nestao je dio mene. Jednostavno je sve bilo crno. Bez nade. Bez ičega. Nadala sam se da će jutro biti pametnije od večeri.
Legla sam na pod i gledala u jednu točku. Jecala. Dozivala njegovo ime. A zatim sam usnula.
Probudila me zraka sunca. Nisam mogla ustati. Trebao mi je oslonac, trebao mi je netko tko bi me podignuo. Skretnica života odbacila me na drugu stranu, daleko od njega.
Svaki korak koji bih napravila bio je prema natrag, nisam imala snage ići naprijed.
Hodala sam po gradu kao da mi je netko izvadio srce i ukrao dušu. Skrivala sam svoje lice od drugih ne bi li vidjeli moje suze koje su iz dana u dan i dalje tekle. Nekoliko dana nisam progovorila nijednu riječ. Samo bih gledala u jednu točku. Nisam imala snage ni obrisati suze. Toliko me boljelo.
Nedostajao mi je, ali valjda je moralo biti tako. Po prvi puta od kako sam ga poznavala nisam se vratila. Ovaj put sam znala da moram nastaviti bez njega.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Uspjela sam preživjeti onaj najteži period u životu. Period koji mi je na kocku stavio sve što sam voljela. Bilo je teško biti sam, biti okružen nepoznatim ljudima koji nisu znali ništa o tebi. Bilo je teško biti zatvoren unutar četiri zida, ne slušati glazbu, ne uživati u njoj. Preživjela sam. Povratak u stvarni život bio je težak.
Mnogi su mi pokušali pomoći, pokušali su biti potpora. Ali, nitko nije bio kao što je bio on. Nitko nije znao kako me nasmijati, nitko nije znao ono što želim čuti.
Nitko nije znao pričati sa mnom o nečemu, a zapravo o ničemu. Nitko nije znao poslati mi link pjesme s Youtuba. Nitko mi nije znao reći da je nešto loše i da to prestanem raditi. Nitko nije znao način na koji da mi to kaže. Nitko osim njega.
Dani su naprosto odmicali. Praktički sam već i zaboravila na njega.
Povremeno bih ga znala susresti. Sudbina nije željela da ga zaboravim, ali... Prošao bi pored mene kao pored stranca. Znala sam zastati i okrenuti se, nadajući se da će shvatiti pokraj koga je prošao, ali znala sam da je on uvijek u svom filmu i da ga ne zanima što je oko njega.
Vidjela sam ga još nekoliko puta nakon toga, bio je sretan. Nisam mu nedostajala. A onda kao da je postao stranac. Od toga dana prošlo je mnogo, mnogo vremena. Gotovo godina dana. Bol u srcu postajala je sve slabija. Pomirila sam se sa činjenicom da moraš pustiti onoga koga voliš kako bi on bio sretan.
Okrenula sam jednu novu stranicu. Čisti list papira. Sve što je bilo iza mene ostalo je uprljano crnim suzama. Zatvorila sam svako mračno poglavlje knjige. Okrenula sam se na neku svjetliju stranu. Počela sam pisati. Stavljati sve čega se sjećam na papir i od toga napraviti jednu divnu uspomenu...
Sigurno se pitate zašto sam ovo napisala? Što me potaknulo?
Odgovori mogu biti veoma jednostavni ili veoma komplicirani kao što je za mene komplicirano sviranje gitare. Ali, ako voliš zvuk tog divnog instrumenta onda ćeš shvatiti zašto... Ili bar pokušaj.
Onaj jednostavan bi bio – VOLJELA SAM UMJETNIKA!
A onaj malo kompliciraniji...
Svaka pjesma ima svoje određene akorde. Svaka pjesma ima svoj određeni ritam. Možeš imati gitaru, ali što će ti ako ju ne znaš svirati? Možeš imati čak i uštimanu gitaru, savršeno dobrog zvuka, ali ako ne znaš kako stvoriti pjesmu, kako ćeš ju prenjeti na druge? Svaka gitara daje drugačiji zvuk. Jedna pjesma može različito zvučati ako je svirana na više različitih gitara. Ta jedna pjesma može te dotaknuti na više načina. I ako me sada razumijete što želim reći onda shvaćate zašto. Zato što... Svirala sam da bih mu pričala. Svirala sam da bih se sjetila svih trenutaka provedenih s njime, a sada odjednom moram početi svirati radi sebe. Ne želim! Svaki zvuk koji je proizvela moja gitara vratio bi me u prošlost. Pokazao bi mi da u mom srcu još uvijek postoji tračak nade. Zato sam i ostavila gitaru. Ostavila sam ju kako bih mogla zaboraviti prošlost. Nisam željela stvarati glazbu jer nije bilo nekoga s kime bih to mogla podijeliti. Nije bilo nekoga tko bi uzeo moju ruku, stavio određeni prst na određenu žicu u određeno polje i pomogao mi da „udarim“ određeni akord u određeno vrijeme. Nije bilo osobe koja me zaljubila u taj instument. Jednostavno mi je to nedostajalo kako bih upotpunila ono nešto da gitara proizvede opet onu divnu melodiju sretnog života.
Bila je to zimska, hladna noć. Odveo me na najljepše mjesto (barem meni) u Zagrebu. Pričali smo. Pogledavali se. Oko nas je bio samo mrkli mrak i tišina. Kroz grane se nadzirao mjesec i nekoliko velikih zvjezdica. Odjednom, oboje smo ušutili. Pogledi su nam se sreli... Njegove oči, njegov duboki pogled... I moj osmijeh. Dodiri. Približavanje. I poljubac. Strastven. Pun ljubavi. I opet njegovi dodiri. Uzdasi. Njegov dah na mome vratu... I onda sam otvorila oči... Bio je to san koji se dogodio davno, davno prije.
Ne znam zašto, ali uvijek na ovaj dan misli me vrate natrag na tu večer. Uvijek osjetim njegov dodir, njegove usne, njegov dah. Uvijek mi se sve čini kao da se upravo sada događa. Tako je stvarno i tako mi godi...
Prošle su već 2 godine od tog događaja, a meni i dalje svaki put srce zatreperi kada ga se sjetim.
Iako tvrdim da sam ga zaboravila, znam da u meni još postoji onaj tračak nade koji mi govori da će se vratiti... Ipak, da sam ga zaboravila, ne bi stalno posjećivala to mjesto.
Pronašla sam nekoga tko mi pokazuje da je svaki dan lijep i poseban na svoj način.
Njega sam zaboravila isto kao što je i on mene zaboravio... :(
Krenula sam svojim putem, svojim smjerom... Iza sebe ostavljam svoj trag, netko ga je pratio i našao me, usrećio me.
Sada sam sretna. Zaista jesam.
Ono što sam mislila da me čini sretnom zapravo mi je samo zagorčavalo život.
Zbog tzv. sreće sam patila.
Nadala se nečemu što se uistinu nije moglo ostvariti...
Ali, eto... Barem sam pokušala. Očito neke stvari treba jednostavno ostaviti u prošlosti.
Kada nije suđeno, onda uistinu nije suđeno...
Sada mi je samo žao što nismo uspjeli, a mogli smo. Nedostajalo je samo malo. Jedan dio slagalice da bi onda bila popunjena.
Ponekada stvarno moramo odustati od nečega...
Sada ću se na trenutak samo obratiti njemu, iako znam, sigurna sam da je to kao da se obraćam zidu, ali neka... Barem nekome...
Želim ti sve najbolje u životu. Želim da pronađeš sve djelove slagalice i da ih upotpuniš u jednu veliku sliku sretnog života. Nama, zapravo tebi i meni je nedostajalo jako malo. Jedan dio. Jedan komadić. Nismo ga pronašli, tj. izgubili smo ga davnih dana. Nemoj se brinuti za mene, ja imam sada nekoga tko me jako voli. Nekoga kome je stalo do toga da se smijem. Nekoga tko bi ukrao za mene sunce samo da ne budem u mraku. Znam da bi ti se svidio, jer ti si uvijek volio sve koji su me činili sretnom. Tko zna, možda se jednom opet sretnemo kao što nas je sudbina ponovno nakon mnogo vremena vratila na isti put. Ali, ovaj put ću ti se samo nasmješiti i neću zastajati, jer dovoljno sam stajala i čekala... Žao mi je što nemam prilike reći ti ovo, gledati te u oči i ovim suzama što teku dokazati da tako i mislim. Žao mi je, ali ja stvarno ne znam više gdje si, ni što se s tobom događa. Izgubio si se, nestao si. Ovo je naš kraj puta... Ti si prošao skretnicu, a mene je ona ista odbacila na drugu stranu. Sada svatko ide svojim putem. Sve puteve vodi ljubav, pa tako i mene.
:((
Plakala sam, da opet sam plakala. Znam da sam obećala da neću, ali, eto... Nekako mi se sve nakupilo. I on mi fali, i sve je nekako onako kako ne bi trebali biti.
Znam, znam... Svi čete sada reći da znate kako se osjećam, zar ne? Ili bar večina. A znate li uistinu? Mislim da ne znate. Ja sam jedinka za sebe, nitko nije isti. I kada mi i kažete da znate kako mi je, da vas pitam kako se ja osjećam što biste rekli? Kako biste mi odgovorili? Jer ja se ne osjećam. Ne znam što bi rekla. Ne znam kako bi se postavila prema svemu.
Razmišljam, ponekad je uistinu lakše otvoriti srce i priznati sve... A ponekad je bolje sve držati za sebe. Jer... Jednom je već otišao, ne želim da opet ode. Jedva sam ga vratila. Ali, ionako će shvatiti da me nešto muči, a ja mu ne mogu lagati. Ne mogu se osmjehnuti i reći da sam dobro, on će znati da nisam. Htjela bih ga vidjeti, prošla su već skoro dva mjeseca od kada smo se zadnji put vidjeli. Gledam ga samo na slikama. Samo u onom najdubljem sjećanju jer nemam njegove slike, samo one u srcu. Da... Svi čete sada reći da je tehnologija napredovala u odnosu na prošlo stoljeće, ali ja uistinu nemam njegovu sliku. Nisam imala prilike za to.
Kada bih imala priliku vratiti vrijeme barem na kratko, učinila bi to. Jer nedostaje mi njegov zagrljaj, njegov poljubac, njegove riječi. I evo, opet plačem.
Mnogo sam suza već isplakala, zaista mnogo. Sve su to bile suze koje su očajnički pokušavale vratiti vrijeme unatrag... Očajnički.
Znam samo da nikada neću odustati od nas dvoje, bar ne u svojim snovima. Znam da ću ga uvijek voljeti i da će mi uvijek jednako nedostajati bio on kraj mene u tom trenutku ili tisućama kilometara daleko. Znam da će za mene uvijek biti najbolji u svemu. Znam da ću uvijek vjerovati u njega. Znam da ga nikada neću zaboraviti jer rijetki su oni koji ti uljepšaju dan samo svojom pojavom, svojim riječima, svojim djelima... Rijetki su ljudi kao što je on, zaista rijetki.
Ovaj post bi htjela posvetiti Dori!
Tko je Dora i zašto njoj?
Dora je osoba koju sam upoznala sasvim slučajno preko interneta. Ona je netko s kime sam mogla pričati kada sam htjela. Netko tko je bio sasvim otkačen i totalno simpatičan na svoj način. Doru sam jako voljela. Njoj sam posvetila ovaj post zato jer je ona jako ljuta na mene i mrzi me, a ja to ne želim.
Zašto ne želim da me mrzi?
Ne želim da me mrzi zato što je meni jako stalo do nje i možda to nikada nisam baš tako pokazivala, ali uistinu je tako. I jako mi nedostaje.
Znam da je Dora sada uspješna u životu i da radi ono što voli i jako sam sretna zbog nje... Ali, željela bi bar na trenutak samo da joj mogu reći koliko mi je uistinu žao što sam je povrijedila.
Dora je bila osoba koja nikada nije odustala od mene, ja sam odustala od nje.
Htjela bi da zna da mi je zbog svega iskreno žao i da će jednog dana mi moći oprostiti.
DORA OPROSTI MI MOLIM TE!!!
Razmišljam o prošlosti... Nekako me počela opet boljeti. Zadaje mi one bolne udarce, a ja sam zaboravila kako se obraniti od njih. Trudila sam se, zbilja jesam. Pokušala sam shvatiti nekog drugog, ali... Ne mogu, jednostavno, obećala sam - UVIJEK I ZAUVIJEK - ne mogu to sada prekršiti. Ako nisam nikada, neću ni sada. Teško mi je... Ponekad, uistinu teško i znam otić na ona NAŠA MJESTA. Gledati zvijezde, mjesec i udisati svjež zrak. Zapravo, nadat se da ćeš doći i da čemo biti sretni kao nekada... Ali, znaš... Prolaze i sati i dani i godine... Još nijednom nisi došao...
Možda ni ne slutiš da sam ti veoma blizu i da mi užasno fališ. Ne slutiš da svaki dan prođeš blizu mene ili me jednostavno više ne vidiš. Sjeti se, i ti si rekao - ZAUVIJEK!! Zašto si to prekršio? Zar je tako teško bilo održati obećanje?
I've never felt this way
To be so in love
To have someone there
Yet feel so alone
Aren't you supposed to be
The one to wipe my tears
The one to say that you would never leave
Kada sam izrekla te riječi, taj dan, kada sam ti obećala, to je bilo ono što sam izabrala za cijeli svoj život! A zbog tebe sam izabrala tugu, suze i bol! Zato jer ti nikada nisi shvatio koliko te zapravo volim! Ti nikada nisi znao da sam ja ona koja je uvijek bila uz tebe! Svi su ostali bili važniji... Svi... A zašto si onda rekao ZAUVIJEK??
Voljela sam te, a katkad - nadam se da si i ti mene volio!
Ponekad razmišljate o prošlosti i ona vas odvede podosta daleko... Čak ni ne primjetite koliko vremena je prošlo dok ste razmišljali o njoj. Pitate li se onda, što bi bilo kada bi bilo? Ja se to jako često pitam i često me ta pitanja rastuže jer se vratim tamo gdje ne bi trebala.
Svi govore da se treba učiti na greškama, je li to uistinu tako? Ako smo već pogriješili jednom ,zar nam je cilj griješiti po stoti put kako bismo shvatili? Ne razumijem...
Dovoljna je jedna pogreška u životu da bi shvatili što trebamo, a što ne trebamo činiti.
Katkad mislim da netko tko je gore ima neke konce na koje smo mi privezani i da ih povlači i igra se nama...
No, to su samo ideje...
Danas sam službeno zatvorila stari blog... Nisam ga izbrisala, samo sam onemogučila čitanje postova... Da sebi olakšam, jednim djelom, a drugim da nitko ne vidi koliko sam uistinu patila i koliko sam voljela nekoga tko mene nije volio...
Eto... Mislim da bi to bilo to od današnjeg posta... Kada uhvatim malo vremena za idući napisat ću ga, do tada...
<3
Itta
...Nekada davno u još davnijem kraljevstvu živjela je Princeza. Imala je sve što je mogla poželjeti, ali nije bila sretna. Nedostajao joj je onaj jedan mali dio slagalice da bi se osjećala kao da joj nitko ne može ništa uništiti. Uvijek je zamišljala svog Princa (naravno na bijelom konju), veliko kraljevstvo i neopisivu moć sreće...
Hej! To je samo priča. Tako počinju sve bajke, zar ne? Dakle, krenimo ispočetka. Ja sam obična djevojka iz ne tako velikog grada. Pokušavam ostvariti svoj san, postat ću princeza. Iako su mi roditelji dali ime koje znači princeza/kraljevna, nedostaje mi nešto da bih to postala. KRUNA!? Ne. Nedostaje mi Princ. Kraljevstvo. I opet maštam. Moja soba je moja kula. Moj pas je moj najvjerniji prijatelj... Kako li je samo lijepo živjeti u mašti. Hmm... Postat ću moderna princeza. Neću učit jahat na konju, iako bi to bilo puno lakše nego voziti neki automobil. Neću morati oblačiti haljine i ići na neke balove koji će biti priređeni meni u čast. Da... Neću morati. Ovako i onako sam neprimjetna. Samo obična djevojka iz susjedstva. Ali, imam nešto što dosta ljudi nema. Imam svog tajnog obožavatelja. U današnje vrijeme je zakon imati internet. Otkriješ tko si, a opet taj netko nezna tvoje pravo ime, tvoj izgled. Bojiš se to jednostavno pokazati. Što ako mu se neću sviđati? Dobro. To je sada manje bitno.
...Upoznala je svoga Princa. Ali, gorka sudbina razdvojila je dvije gotovo najsretnije duše ove čudesne zemlje. Princezino srce bilo je slomljeno. Mislila je da ga nikada više neće vidjeti. Njeno srce je bilo vezano za njega. Njena duša je čeznula za svakim njegovim pogledom. Poljubcem. Tražila je njegove otiske, u nadi da će ga pronaći. U nadi da će ga osjetiti...
Tko kaže da se ne isplati sanjati. Imati svoju bajku. Svoj svijet u kojem te nitko ne može povrijediti. U kojem možemo biti one osobe koje uistinu jesmo. Osobe koje ne nose masku. Bio je početak školske godine. Morala sam se usredotočiti na nastavu. Ali, onaj tajni obožavatelj. Bio je tako stvaran. Mogla sam osjetiti dah koji je ispuštao šaputajući mi nježne riječi. Kada bih ga barem mogla na trenutak vidjeti. Osjetiti... Bližilo se natjecanje za najbolje osmišljeni kostim.
„Čekaj me u sredini dvorane... Točno u ponoć.“ – tako je glasila njegova zadnja poruka. Što da radim?? Ne mogu biti tamo. Ipak nakon dugo razmišljanja. Odlučila sam otići. Kopajući po starim stvarima na tavanu pronašla sam prekrasnu bijelu haljinu. Bila je poput one koju je nosila Pepeljuga na svečanom balu. Jednostavno savršena... Moj vjerni prijatelj bio je uz mene. Svake sekunde, pa i sada kada sam trebla ići na taj satanak. Stavila sam mu sedlo (bio je to uistinu veliki pas), uzde. Samo sam trebala svog princa. Točno u ponoć, osjetila sam neku silu iza sebe. Neku neopisivu toplinu oko mog srca. Bilo je tako strastveno. Tako romantično. Okrneula sam se. Vidjela sam... NJEGA! Isti trenutak osjetila sam veliko razočaranje. Osjećala sam se kao da uistinu na ovom svijetu ne postoji netko tko stoji iza svog opisa. Prvi put u životu sam požalila što sam ikada otvorila svoje srce. Potekle su mi suze. Nisam vjerovala u bajke. Ne u bajke u kojima su Prinčevi osobe koje su me više puta u životu povrijedile. Morala sam otići prije nego što je otkrio moju masku. Prije nego što se razočarao. Ja sam za njega bila samo osoba. A on za mene... Bio je onaj moj tajni obožavatelj, moj Princ, ali nije bio osoba koja je bila istovremeno tako plemenita,a u stvarnom životu tako zla. Nadala sam se da takve osobe ne postoje. Nestala sam mu iz vida. Nadajući se da će me zaboraviti. Tako je najbolje.
...Tužne krikove boli proizvelo je nevino srce. Tražilo je odgovre na zagonetna pitanja. Pitalo se zašto ne postoji uistinu netko kao što je bio on. Netko za kime joj je srce kucalo kao ludo. Netko za koga je vjerovala da će joj pokloniti dio slagalice koji joj nedostaje...
Bilo je uistinu teško gledati ga svakog dana, a znati da nije osoba kakvom sam ga zamišljala. Možda ipak da sam mu dala šansu. Možda i on kao i večina ljudi na ovom svijetu nosi masku. Možda je sve ovo dio neke velike zabave. Ili jednostavno ja ne želim vjerovati u neke stvari. Jesam li se promijenila? Ili se promijenio ovaj svijet.
...Nažalost, nije se vratio. Ostao je tamo gdje je njegova sreća bila garantirana. Daleko od nje. Nije ni patio za njom. Pokazao je da je za njega bila (ne)savršena. Samo osoba...
Kada sam napokon mislila da me zaboravio, dogodilo se upravo suprotno. Saznao je tko sam!! Naravno, bojao se otkriti tko je on uistinu. Zaboljelo me to. Ja se pred nikime nisam pretvarala. Uistinu... Teško za podnjeti. Svi ti pogledi, dovikivanja sa strane. Polako sam tonula. Nisam imala ničiju podršku, osim svog psa. Ali, što on može. Duboko udahnuti i pogledati me. Može mi biti živo biće za grljenje. Nekako sam se uspjela izvući. Bilo je bolno. Pronašla sam u svojim odajama papirić na kojem je pisalo:
„Jaka si, možeš uspjeti.„ – tko li je takvo nešto ostavio?
I kada sam uistinu malo razmislila, shvatila sam da mogu uspjeti. Skupila sam puno snage i krenula. Otkriti svoje lice. Maknuti svoju masku i poniziti NJEGA! Osobu koja je najviše puta u životu pinizila mene – običnu osobu! Bilo me strah. Ali želja za pobjedom bila je jača od svega.
...Pokušala je odustati, ali svaki put bi se vratila. Nešto ju je činilo jačom, nešto joj nije dalo da potone. Bila je to ona samouvjerenost, volje, želja za ostvarenjem koju je nasljedila od svog oca...
Smišljala sam govor u sebi i kada sam ga ugledala, sve sam zaboravila. Odlučujućim korakom gazila sam svu mržnju i ljubav prema njemu. Istovremeno sam ga mrzila i voljela. Suze su mi pokušale teči niz nevino lice, ali nisam im dopuštala. Morala sam to izgovoriti. Bio je okružen svojim „prijateljima“. Svi se počeli smijati, ali nisam dopuštala da me to uništi.
„Princezo... Ja...“ – izgovorio je drhtavim glasom.
„Ne želim čuti. Za promjenu saslušaj me što ti želim reći.“ – odbrusila sam mu.
Čak sam se i sama sebi divila kako mogu biti tako jaka. Gledao me tužnim pogledom...
„Upoznavajući tebe zavoljela sam svijet u kojem smo živjeli. Nije nas bilo briga u kojem smo vremenu, prostoru. Skinuli smo svoje maske sa lica, pokazali smo tko smo mi uistinu. Sada znam da mogu pričati samo u svoje ime. Jer ti i dalje nosiš masku. I dalje se bojiš. Kukavica si i lažljivac. Kada bi te i mogla čekati, to bi bilo kao da čekam nešto neostvarivo, kao da pokušavam dotaknuti mjesec ili zvijezde. Ali, čemu i pokušavati. Kada je sve beskorisno.“ – suzdržavala sam svoje suze.
„Molim te, stani...“ – vikao je zamnom.
Nisam stala. Jednostavno nisam mogla. Toliko me boljelo. Poželjela sam nestati. A onda bujica suza. Olakšanje. I naravno, zagrljaj mom najboljem prijatelju.
...Nastavila je živjeti bez njega, bez njegove ljubavi, koju je ionako izgubila davnih dana. Na njenom licu napokon je izbijao možda lažan, a možda stvaran osmijeh. Opet je bila Princeza...
Prošlo je mnogo vremena. Nije se više javio. Nisam ga više viđala. I dalje sam prolazila pognute glave hodnicima ne bi li ga možda ugledala i poklonula. U dubini srca znala sam da ga ne mogu povrijediti. Ali, jesam li to ipak učinila? I kada bih ga i ugledala nije bio ista osoba kojom sam ga smatrala. Bio je netko koga sam poznavala. Bio je osoba koju sam negdje upoznala. A ja sam ga otjerala. Pokušavao mi se približiti, ali svakim pokušajem zatvorila bi ogradu i lokotom ju zaključala. Jednog dana približio mi se, a ja nisam imala hrabrosti pobjeći.
„Molim te, stani...“ – prozborio je tiho.
Zastala sam, iako se nisam imala snage okrenuti, učinila sam to.
„Što želiš? Sve sam ti rekla.“ – progovorila sam drhtavim glasom.
„Želim učiniti nešto što sam odavno trebao učiniti. Želim te kraj sebe. Želim da budeš dio mog života. Dio mene. Tek sada sam to shvatio kada...“ – govorio je brzo i nije mi dao da išta kažem.
„Ali...“ – uspjela sam doći do stanke između dvije riječi.
„Molim te, saslušaj, ja sam tebe slušao.“ – gledao me u oči.
„Shvatio sam to tek kada si otišla. Kada sam vidio da je uistinu kraj. Sada želim natrag, želim preokret. Molim te. Shvati.“ – suze su mu navirale na oči.
„Žao mi je. Povrijedio si moje srce i ono ti nije spremno oprostiti. Ne još. Otišao si onda kada sam mislila da sam pronašla svoju drugu polovicu. Svoj dio slagalice koji mi je nedostajao da bi bila sretna. Pronašla sam sreću u nečem drugom. Molim te. Zaboravi me. Zbog svega što je bilo.“ – gutala sam veliku knedlu.
Primila sam ga nježno za ruku i stavila ju na svoje lice, a pritom poljubila i pustila. Zauvijek. Kao da sam udahnula posljednju česticu zraka i polagano se gušila spoznajom da sam zauvijek rekla mu zbogom. Gledao je zamnom i nije mogao prozboriti niti jednu jedinu riječ.
...Vratio se u njen život, pokušao ispraviti stvari. Nastojao ju je opet imati za sebe. Nije uspio. Rekla mu je zbogom...
Prolažeći putem prošlosti, pokušavala sam odgovoriti na pitanje: KOJA JE UISTINU MISAO BAJKI? Povjerovati u njih. Nadati se nečemu što smo doživjeli u svom snu. Pokušati to ostvariti... Neznam ni sama.
Moje ime uistinu znaći princeza/kraljevna. Jesam li to uistinu postala čitajući bajku koju je napisao neki slavni pisac? Jesam li se uživila u priču? Jesam li postala ona? Kada saznam odgovorit ću vam na ta pitanja. Trenutno, mene sada mući pitanje – GDJE JE? KAKO JE? ŠTO RADI? Obično svaka bajka završava sa ŽIVJELI SU SRETNO DO KRAJA SVOG ŽIVOTA... A moja bi završila sa zbogom. Ali budući da znam oni koji odlaze uvijek se i vrate. Odlučila sam pričekati prije nego stavim točknu na kraju rečenice. Prije nego što završim misao. Odlučila sam mu poslati anonimno pismo...
Od moje odluke prošlo je više od godinu dana, a ja sam i dalje na onom početnom – DRAGI PRINČE... Svaki put kada bih se približila računalu i počela pisati nešto me odvratilo i samo bi spustila prozor s Wordom i nastavila raditi nešto drugo. Nedostajao mi je. Više nisam bila sigurna jesam li ja njemu. I kada sam napokon skupila ono malo snage da mu se obratim, napisala sam mu predivno pismo, otvorila sam mu svoje srce i dušu...
- „Dragi Prinče,
nedostajao si mi. Nije prošao niti jedan dan, sat, minuta, sekunda, a da nisam pomislila na tebe. Na nas. Na ono što sam izgubila. Bojala sam. Što ako smo mislili samo da smo pronašli jedno drugog, a onda se čudom okolnosti izgubili? Ne bih se mogla pomiriti s time da te više nema. Prirasao si mi srcu na jedan poseban način. Znam da je nemoguće vratiti vrijeme i znam da je nemoguće zalijepiti razbijeno srce. Da je teško izbrisati bolne krikove, krv koja je tekla. Ali, ipak, molim te da me saslušaš ponovno. Svatko zaslužuje novi šansu. Zašto bi ju sada izgubili kada je ponovno pružena. Kada dobiješ ovaj e-mail molim te javi mi se. Hvala ti. Volim te. Nedostaješ mi. Tvoja Princeza.“
Oke, gotovo je, gramatičke greške su popravljene. SEND!
„VAŠA PORUKA NIJE POSLANA!“
Cijeli svijet se opet rušio. Izbrisao me iz svog života, baš kao što sam i ja njega onda kada me on želio natrag. Ušla sam u svoje odaje, pustila muziku i jednostavno uživala. U suzama i boli. Tko zna kada ću se ikada više zaljubiti, kada ću ikada više otvoriti svoje srce nekome. Bila sam zatočenik ljubavi. Zatočenik koji je želio ugledati svijetlo dana.
...Usnula je u san iz kojeg se nije željela probuditi. Voljela je, a ta ljubav joj nije bila uzvračena...
Osjećala sam novu nadu. Kao da mi je netko pokušavao udahnuti novi život. Shvatila sam, potonula sam na dno. Nisam osjećala tijelo, prostor niti vrijeme. Mrtva sam!!! Pokušavala sam panično doticati stvari, nisam mogla. Što se događalo?? Gdje sam?? ...
Odjednom, ispred mene vrata. Pisalo je moje ime. Valjda sam trebala uči unutra.
Kao da sam ušla u neki vremeplov. Vračao me unatrag. Vidjela sam sebe i skrenula sa puta. Bila sam tako utučena, slomljena. Jedva sam davala znakove života. Što mi se dogodilo?
Jesam li uistinu postala zatočenik same sebe?
... Umirujućim korakom prolazila je nepoznatim putevima, tražeći odgovre na nepostavljena pitanja. Na njezinom licu više nije bilo osmjeha. Njeno srce je ispunjavala tuga. Umirala je, a nitko joj nije mogao pomoći...
Pa eto... I ja sam dočela novi početak.
Odlučila sam to jer jednostavno onaj prijašnji blog mi je zadavao samo bolne udarce što se tiće sjećanja i svega ostalog. Početak je uvijek ona sjetlija strana života. Najvažnije je krenuti. Zar ne?
Nadam se da ću uskoro nać vremena za jedan postić...
Uglavnom... Oni koji me do sada prvi put susreću - ja sam jedna veoma osjećajna osoba koju život baš i nije mazio i pazio... Kada pišem neke tekstove - nikada ne pišem imena osoba o kojima se radi... Likovi su obično izmišljeni, ali vrlo povezani sa stvarnim osobama...
Osobe koje misle vrijeđat ili napadat me zbog nekih stavova koje ću iznosit mogu stisnuti X i napustiti stranicu.
Hvala svima...
Sretno mi bilo. :DD
